Istoričar umjetnosti prof. dr Oliver Tomić, koji nas je nedavno kroz nadahnuto predavanje podsjetio na najistaknutije likovne umjetnice u prošlosti, u okviru projekta „Uspon žena u kulturi Zapadnog Balkana” jedan je od najistaknutijih stručnjaka za srpsku srednjovjekovnu umjetnost. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Odeljenju za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu, radio je kao sekretar Hilandarskog odbora SANU, bio kustos Narodnog muzeja u Beogradu, asistent i profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu. Predavao je na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu, a sada na beogradskom Fakultetu za umetnost i dizajn i Politehničkoj akademiji. Kao dječak se bavio i glumom, te je ostvario niz uloga koje se i sad pamte u TV serijama i filmovima.
– Problem sa savremenim svijetom je „orvelovski”. Jedna je stvar nastajanje novih nacionalnih osjećanja, a druga je istorijski falsifikat. To je poenta problema sa srpskom baštinom na Kosovu i Metohiji. Mlade nacije moraju da pronalaze uporište u prošlosti. Svako mora imati neki svoj nacionalni mit ili ličnosti sa kojima se poistovjećuju. Srbi imaju tu sreću, mada su to uglavnom tragični događaji, da biraju kad je istorija u pitanju. Imali smo Svetog Savu, Kosovo, Cara Lazara, Mehmed pašu Sokolovića, Pećku patrijaršiju, Karlovačku mitrpoliju, Maticu srpsku, Vuka Karadžića, pa ratove za oslobođenje – ustanke... gdje god hoćete nešto ćete naći po čemu naš narod može biti glavni. Problem je kad toga nema, a osjećate da vam nešto treba. E, onda se dešavaju nevolje. Karikaturalno prisvajanja srpskog kulturnog nasljeđa na Kosovu je, možda, i najmanje opasno, jer je karikatura. Ali, najveći problem je da imate danas stručnjake koji doktoriraju na svjetskim univerzitetima dokazujući postojanje jezika koji su, zapravo dijalekti. I tako imamo da se otima sve, od jezika do kulturnih spomenika. Kao istoričar umjetnosti ističem da se bar mora znati ko je te spomenike napravio, ko ih je podigao i tako se odaje priznanje bez obzira ko sada gdje živi. Zato je na djelu podmetanje „činjenica”, koje jednostavno ne mogu biti tačne. To je onda, kako sam rekao, prava karikatura od od nacionalnih kultura – smatra on.
Otimanje kulturnog nasljeđa, ne odgovara ni onima koji otimaju. Jer, prije ili kasnije, laž ne može opstati, tvrdi on.
– Otimanje nije u interesu nacija koje nastaju. Jer, one se tako odriču svog autentičnog nasljeđa. To izgleda smiješno, kao kad bi neko ovdje u Crnoj Gori, neki Crnogorac rekao da ga Njegoš ne zanima, jer je on sebe smatrao Srbinom. To je besmisleno! Crnogorci imaju priliku da budu i Srbi, i da baštine i srpsko nasljeđe. Zašto bi se neko toga odricao. Recimo, neki Muslimani i Bošnjaci u Bosni ne čitaju Iva Andrića, jer eto, on je rekao da pripada srpskoj literaturi. To vam je, nažalost, sakaćenje sopstvenog kulturnog identiteta. Šta je rješenje? Ljudi od nauke i struke moraju da svjedoče istini. Da li će biti zaglušeni „onim drugim glasovima”? Vjerovatno hoće. I jesu. Ali, na kraju krajeva, jedna civilizacija je dogradnja kulture, ona svu svoju snagu crpi iz kulture. Kad se odrekne kulture, kad isfalsifikuje kulturu koja joj je u korijenu, onda umire. I zato laž, odnosno otimanje, ne može da opstane – poručio je Tomić.
S.ĆETKOVIĆ

---

Žene u umjetnosti
Profesor Tomić je posjetio Podgoricu da bi učestvovao u edukativnom programu izložbe „Žena o ženama”. Kako kaže, tema prisustva i uticaja žena u umjetnosti, naročito danas, veoma je osjetljiva.
– Situacija je danas veoma složena. S jedne strane to je posljedica određenih političko-korektnih sistema razmišljanja i da postoji opasnost da skrene, bude instrumentalizovana, u jednu vrstu zabrana. Žene u umjetnosti su se se vremenom emancipovale, uključivale u umjetničke tokove, katkad prednjačile, do te mjere da je na kraju postalo nebitno to što su žene. To je smisao emancipacije. Postoji uvijek opasnost da se ženama nameće da stvaraju kao žene. A, to nije cilj – kazao je Tomić.